ZAGREB - Ako ste prvi put u Bjelovaru i, igrom slučaja, vaš je domaćin veliki glumac Bogdan Diklić, budite sigurni da to neće biti i vaš posljednji posjet gradu. Možda i ne toliko zbog samog grada, već zbog nevjerojatne ljubavi koju glumac nosi prema njemu.
Taj rođeni Bjelovarčanin svake je godine na već tradicionalnom BOK festivalu na kojem je lani proslavio, u vrlo nekonvencionalnom stilu, 35 godina glumačkog rada, ali i predstavio svoju knjigu “O glumi bez glume“ u režiji Gorana Navojca, a u produkciji Uprave Grada Bjelovara.
Ove ga je godine i otvorio jer je njegov prijatelj i kolega Navojec bio zauzet snimanjem filma na Hvaru. Bogdana Diklića svakako ne treba previše predstavljati jer iza njega je 80-ak filmova i isto toliko upečatljivih uloga, a one kazališne teško je i prebrojati.
No, kroz nekoliko sati provedenih u njegovu društvu taj je neponovljivi umjetnik u stanju, na ovoj životnoj pozornici, natjerati vam suze na oči od smijeha, a s druge strane vas duboko dirnuti i tako potvrditi da iza svakog iznimnog glumca stoji iznimna osoba.
Voli svoj Bjelovar
• Otvorili ste ovogodišnji BOK?
- To mi je bila velika radost, a i velika čast. Na otvorenju sam rekao da nisam nikad imao težu ulogu. Raznih sam se uloga naigrao, ali Gorana Navojca nikad nisam glumio.
Razmišljajući imao sam grdne probleme kako to napraviti jer čovjek je od mene elokventniji, šarmantniji, duhovitiji i rekao sam da je bolji frajer, a jedino smo po trbuhu možda tu negdje. Ali sam kazao i po čemu smo slični - obojica smo rođeni u Bjelovaru, odrastali u Bjelovaru, maturirali u istoj gimnaziji i što je najvažnije obojica jako volimo naš Bjelovar. A po svemu sudeći i mi smo njemu simpatični i zna on da je u nama i onda kada mi nismo u njemu.
• Koliko često dolazite u Bjelovar?
- Kad sam na snimanju u Zagrebu, skoknem i na nekoliko sati ako ikako mogu. Imam tu vrstu ‘devijacije’ da se ponekad vratim autobusom. Hoće me prijatelji voziti autom, ali jednostavno moram autobusom. Ta autobusna linija Bjelovar - Zagreb - Bjelovar me čini drugačijim, meni neprepoznatljivim. Tada razmišljam ležernije, vedrije, pozitivnije... Jednostavno, nekako mi je lijepo u tom autobusu, kao da sam sjeo u neki vremeplov koji me vraća u neko lijepo vrijeme koje je bilo, ali nije prošlo.
• Je li bilo kazališta u Bjelovaru kad ste bili mali?
- Da. Sjećam se da je mama bila kod frizerke u blizini kazališta, pa me frizerska pomoćnica odvela na predstavu. Bila je neka matineja i jedan je striček u predstavi podigao stolicu na jednu tetu i vikao na nju, pa sam se rasplakao, a pomoćnica me brzo izvela van.
Odlučio se za Beograd
• Kako ste odlučiti biti glumac?
- Odlučio sam probati, to sam jako želio, ali ne bi bio jako nesretan da nisam. Nisam razmišljao tada: ‘Ili to ili ništa’ jer sam istovremeno predao molbu za prijemni na Pravnom, DIF-u, Defektologiji i na Akademiji. Prijavio sam se i u Zagrebu, ali je u Beogradu bio ranije prijemni.
Otišao sam tamo steći iskustvo i vidjeti kako je to jer Zagreb mi je bio favorit, bliže je Bjelovaru. U Beogradu sam proveo nekih 15 dana, širi izbor, pa uži, pa sam se već i sprijateljio s nekim dečkima, Radošem Bajićem, Lazarom Ristovskim, s kojim sam neko vrijeme bio i cimer. Poslije par dana došao sam u Bjelovar kao primljen na beogradsku Akademiju i otišao u Zagreb. Kad su me prozivali za prijemni, tog sam trenutka odlučio ići u Beograd.
Zašto? Ni dandanas ne znam. Bojao sam se...?! Mislio sam: ‘Ako me ne prime u Zagrebu, možda nisam talentiran, možda su oni u Beogradu pogriješili’ i otišao sam tamo gdje su me primili. Normalno da me Navojec zafrkava da sam netalentiran, da nisam prošao i da sam pao, ali to skrivam.
• Prva vaša zapaženija uloga bila je u ‘Grlom u jagode’.
- To je bila moja prva uloga i neko sam vrijeme dobivao slične, tipizirane uloge.
• Koja vam je uloga najbolje legla i vama bila upečatljiva?
- Ne znam, vjerujete li mi, ali ne znam. Ja sve probe i snimanja pamtim prije svega po atmosferi, uvjetima rada, raspoloženju cijele ekipe, bez obzira na to radi li se o kazalištu ili filmu. Sad imam dovoljno godina da se ne hvalim pred samim sobom, a onda ni pred drugima. Uloge koje sam napravio, radio sam izuzetno namjerno, što znači da sam se spremao gotovo za svaku. Naravno da ima i bižuterije, radio sam i za novac, časno i pošteno koliko sam mogao. Ali, i tu sam imao neke kriterije.
• Znači li to da vam Mirko u filmu ‘Maratonci trče počasni krug’ nije toliko ‘blizak’?
- Kad smo se te godine u Puli poklonili, imao sam osjećaj da sam Keith Richards ili Charlie Watts. Ljudi su vrištali. Znali smo da radimo dobru stvar, Šijan je napravio dobar scenarij. Nekih mojih kolega nažalost danas više nema. Veselili smo se i znali da radimo dobru stvar.
To je bilo poslije ‘Ko to tamo peva’ i zato što je to Berček rekao javno, sada ću to i ja reći; ja sam trebao igrati Miška, ali me iz kazališta nisu pustili. Bio sam u podjeli predstave ‘Rat i mir’.
Dobio sam ulogu Pjera Bezuhova. No, zanimljivo je da su svi glumci tijekom snimanja ‘Ko to tamo peva’ mislili da snimaju svoj najgori film, da je to što rade uzaludno. Dugo nisam mogao gledati taj film jer mi je bilo žao što nisam igrao Miška. Film je imao veliki uspjeh, ali nije mi bilo žao zbog toga. Znao sam scenarij i Dušan Kovačević mi je rekao da bi volio da ja igram, ali vjerojatno onda ne bih dobio Mirka u ‘Maratoncima’.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....